microscope preloader

Štitna žlezda - Laboratorijske analize

Štitasta, štitna žlezda (tireoidna, latinski naziv je Glandula thyreoidea) je endrokrina žlezda koja stvara hormone čija je glavna uloga regulacija metabolizma. Naziv štitaste žlezde potiče od starogrčke reči tyreos što znači štit.

Žlezda ima oblik leptira, nalazi na prednjoj strani vrata, ispod kože i mišića, a ispred grkljana i dušnika. Osnovna funkcija tiroidne žlezde je sinteza i sekrecija tiroidnih hormona. Prisutne su dve vrste ćelija: folikularne i parafolikularne ćelije.

Folikularne ćelije su dominantne i one sekretuju hormone koji sardže jod: trijodtironin – T3 i tiroksin – T4. Shodno tome, ćelije ove žlezde imaju sposobnost da iz krvi preuzmu velike količine joda. Parafolikulatne ćelije proizvode hormon kalcitonin, koji učestvuje u regulaciji koncentracije kalcijuma u organizmu i zajedno sa parathormonom i vitaminom D reguliše okoštavanje kosti.

Hormoni štitaste žlezde učestvuju u regulaciji osnovnih metaboličkih procesa delujući na skeletne mišiće, srce, jetru i bubrege. Žlezda reguliše metabolizam organizma tako što ga ubrzava ili usporava pa se zato kaže da neki ljudi imaju „brz“ odnosno „spor“ metabolizam.

Za organizam nije dobar ni uvećan ni smanjen rad štitaste žlezde.

Kako nastaju hormoni tiroidne žlezde

Sinteza hormona štitaste žlezde je pod kontrolom hipotalamusa i hipofize.

Iz hipotalamusa se luči hormon tireotropin oslobađajući hormon (TRH). TRH deluje na hipofizu i oslobađa TSH. Dalje, TSH deluje na štitnu žlezdu i kontorliše sve aspekte sinteze i sekrecije T3 i T4 hormona. (Slika 1.)

Hipotalamo – hipofizno - tiroidna osovina
Slika 1. Hipotalamo – hipofizno - tiroidna osovina

U tiroidnoj žlezdi jodidi aktivnim transportom, nazvanim jodna pumpa, dospevaju u tireocite gde se odvijaju ciklični procesi:

  • jodinacije (ugrađivanje joda) tirozina unutar tireoglobulina (TG),
  • jodirani tironin se kombinuje tako što nastaju od dva molekula dijodotironina (DIT) T4, a po jedan molekul monojodotirozina (MIT) i dijodotironina grade T3
  • razlaganje TG čime se otpuštaju T3 i T4 kao slobodni T3 i T4 (free T3 i free T4 )
  • dejodinacija kojom se oslobađaju jodidi da bi ponovo bili upotrebljeni za nove jodinacije

Uticaj TSH na lučenje hormona štitne žlezde

Hormoni T3 i T4 se oslobađaju od TG dejstvom enzima proteaze, a sam proces je proteoliza. Proteoliza se odvija u lizozomima ćelija štitne žlezde (tireocite) koje hormoni napuštaju i iz njih prelaze u krv. Na aktivnost preoteaze utiče TSH adenohipofize. (Slika 2.)

Sinteza hormona štitaste žlezde u folikularnoj ćeliji
Slika 2. Sinteza hormona štitaste žlezde u folikularnoj ćeliji.

TSH na lučenje hormona štitne žlezde deluje po principu negativne povratne sprege, kada se količina tiroidnih hormona u krvi poveća to deluje na štitnu žlezdu koja prestaje sa lučenjem TSH.

Nakon sekrecije T3 i T4 u cirkulaciju, najveća frakcija ovih hormona se vezuje za transportni protein (globulin koji vezuje tiroksin) TBG. T4 čini oko 93%, a T3 oko 7% od ukupne količine tireoidnih hormona stvorenih u štitastoj žlezdi. Najveći deo T4 se u perifernim tkivima pretvara u T3, tako da su oba hormona podjednako važna. T3 je oko četiri puta jači od T4. Ova konverzacija se odvija uglavnom u jetri i u određenim tkivima kao što je mozak. T3 stupa u interakciju sa receptorom i utiče na transkipciju gena.

Tireoidni hormoni se na kraju razgrađuju uglavnom u jetri. Produkti razgradnje se izlučuju delimično preko žuči, a delimično preko urina.

Čovek treba dnevno da unese 150-300 (µg) mikrograma joda preko hrane da bi se hormoni normalno sintetisali. U tankom crevu se jod iz hrane prvo redukuje u jodide, a zatim resorbuje u krv. U krvnoj plazmi se nalazi u dva oblika:

  • slobodan (free T3-oko 0.3% hormona cirkuliše slobodno; free T4-manje od 0.1% hormona cirkuliše u ovoj formi i slobodno ulazi u ćelije)
  • vezan za proteine (primarno za TBG)

Između vezane i slobodne frakcije postoji ravnoteža, pri čemu hormoni vezani za proteine služe kao rezervoar. Samo slobodna forma biološki aktivna.

Fiziološka uloga tiroidne žlezde

Tiroidni hormoni učestvuju u:

Regulacija metabolizma

  • povećavaju metabolizam u svim ćelijama osim u mozgu, testisima, materici, limfnim čvorovima i slezini
  • katalizuju oksidativne procese u mitohondirjama i ubrzavaju razlaganje glikoze
  • ubrzavaju katabolizam proteina
  • povećavaju metabolizam masti, holesterola, čime se smanjuje njihova količina u krvi
  • povećavaju metaboličko odstranjivanje steroida, vitamina B i mnogih lekova
  • ubrzavaju rad srca

Endokrine žlezde utiču na rast i sazrevanje

  • podstiču rast kostiju u dužinu i okoštavanje
  • stimulišu lučenje hormon rasta

Rad nervnog sistema i čula

  • povećavaju razdražljivost nervnih ćelija
  • podstiču budnost i brzinu reagovanja na nadražaje
  • neophodni su za mentalni razvoj čoveka

Štitasta žlezda i razmnožavanje

  • održavaju normalnu trudnoću

Simptomi bolesti štitaste žlezde

Tiroidni poremećaji rezultiraju promenom nivoa hormona u cirkulaciji.

Sniženi nivoi tiroidnih hormona izazivaju hipotiroidizam, dok povišeni nivoi T3 i T4 izazivaju hipertiroidizam. Oba ova poremećaja mogu izazvati pojavu gušavosti (strume) –uvećanja štitne žlezde.

Najčešći uzrok hipertiroidizma je autoimuno oboljenje pod nazivom Grejvs-Bazedovljeva bolest, gde se stvaraju TSH receptorska antitela. Dugotrajnom stimulacijom TSH receptora, tirociti proliferišu i štitna žlezda se uvećava. Nivoi tiroidnih hormona u krvotoku rastu i povratnom spregom utiču na smanjenje TSH u cirkulaciji.

Hipertiroidizam može biti i posledica adenoma koji sekretuje povećane količine tiroidnih hormona. Ovaj poremećaj se obično leči hirurškim uklanjanjem dela štitne žlezde ili tumora koji je uzročnik bolesti.

Hipotiroidizam je u većini slučajeva posledica autoimunog inflamatornog procesa u organizmu - Hašimotovog tiroiditisa. Tokom upalnog procesa koji se odigrava u tkivu štitne žlezde, stvaraju se antitela prema tireoglobulinu (A-TG) i/ili tiroidnoj-peroksidazi (A-TPO). Inflamatorni proces usmeren ka štitnoj žlezdi rezultira u progresivnom uništavanju ćelija i pojavom fibroze, čime se u velikoj meri gubi funkcija štitne žlezde i smanjuje lučenje hormona.

Oboljenja štitne žlezde se mogu javiti i u obliku nodularnih uvećanja odnosno čvorova na štitnoj žlezdi koji su radiološki različiti od okolnog parenhima. Nodusi štitne žlezde su uobičajeni i za oko 60% odrasle populacije se pretpostavlja da ima tiroidni nodus. Većina tiroidnih nodusa je benigna, međutim, kod oko 7-15% slučajeva tiroidnih nodusa razviju se maligne lezije.

Simptomi usporenog rada štitne žlezde

Hipotireoidizam znači smanjenu funkciju štitne žlezde i slabije lučenje tireoidnih hormona. Simptomi su:

  • pad metabolizma,
  • povećanje telesne težine,
  • usporen rad srca,
  • osetljivost na hladnoću (zimogrožljivost),
  • slaba pokretljivost creva, što kao posledicu može imati zatvor (opstipaciju),
  • bleda, suva i perutava koža,
  • žućkasta nijansa kože čela, dlanova i tabana,
  • krti i lomljivi kosa i nokti,
  • usporenost,
  • zaboravnost,
  • umor i malaksalost,
  • depresija i psihoza,
  • impotencija kod muškaraca i poremećeni menstrualni ciklus kod žena,
  • smanjen libido i sterilitet kod oba pola,
  • otečeno lice i očni kapci.

Simptomi povećane funkcije štitne žlezde

Hipertireoidizam znači povećanu funkciju štitne žlezde i intenzivnije lučenje tireoidnih hormona. Simptomi su:

  • ubrzani metabolizam,
  • ubrzana potrošnja energije,
  • gubitak telesne težine i pored dobrog apetita,
  • stvaranje toplote,
  • često preznojavanje,
  • ubrzano lupanje i preskakanje srca (aritmija),
  • povećan apetit i pokretljivost creva što za posledicu može imati dijareju,
  • topla i vlažna koža, crveni dlanovi, povećana pigmentacija i depigmentacija,
  • anksioznost i nervoza,
  • opadanje kose.

Dijagnoze i lečenje

Ako dođe do dijagnoze hipotireoidizam, lečenje se sastoji u vidu tablete. To obično dovodi do primetnog poboljšanja u roku od par nedelja.

Dugoročan tretman može povećati nivo energije, sniziti nivo holesterola, i dovesti do postepenog gubitka težine. Većina ljudi sa hipotiroidizmom će morati da uzima hormone štitne žlezde do kraja života.

Najčešći tretman hipertireoze uključuje antitiroidni lek, koji ima za cilj da smanji količinu hormona koje proizvodi tiroidna žlezda. Lekovi se često moraju piti i nakon što problem nestane. Drugi lekovi mogu smanjiti simptome kao što su ubrzan puls i drhtanje.

Druga opcija je radioaktivni jod, koji uništava štitnu žlezdu u roku od 6 do 18 nedelja. Kada se štitna žlezda uništi ili ukloni operacijom, većina pacijenata mora da počne uzimanje hormona štitne žlezde u obliku tableta.

Uklanjanje štitaste žlezde može da izleči hipertireozu, ali je ova procedura preporučljiva samo ako antitiroidni lekovi ne deluju.

Štitna zlezda laboratorijske analize

Parametri se određuje analizom krvi.

Nije potrebna predhodna priprema pre dolaska u laboratoriju, ali ipak neki lekovi utiču na rezultat i zbog toga je potrebno da se obustavi primena leka pre venepunkcije.

TSH (tireostimulirajući hormon)

Referentne vrednosti za TSH iznose: 0.27-4.2 μIU/ml

fT4 (free T4 ili slobodni T4)

Referentne vrednosti za fT4 iznose: 12.00-22.00 pmol/L

fT3 (free T3 ili slobodni T3)

Referentne vrednosti za fT3 iznose: 3.1-6.8 pmol/L

T3 (trijodtironin)

Referentne vrednosti za T3 1.3-3.1 nmol/L

T4 (tiroksin)

Referentne vrednosti za T4 66.0-181.0 nmol/L

Referenstne vrednosti specifičnih antitela AntiTPO i AntiTG

Specifična antitela koja karakterišu autoimuno oboljenje štitaste žlezde:

AntiTPO (antitela prema tireodinoj-peroksidazi)

Referentne vrednosti za antiTPO iznose: < 35.00 IU/ml

AntiTPO se koristi kao pomoć pri postavljanju dijagnoze autoimunih oboljenja štitaste žlezde (Hašimotov tireoiditis, Gravesova bolest), kao i pri praćenju efekta terapije.

Tiroid peroksidaza (TPO) je enzim koji se normalno nalazi u tireoidnoj žlezdi i ima važnu ulogu u produkciji tireoidnih hormona. Anti-TPO su antitela usmerena protiv ovog enzima.

AntiTG (antitireoglobulinska antitela)

Referentne vrednosti za antiTG < 115 IU/ml

AntiTG antitela su usmerena protiv proteina tireoglobulina koji ima ulogu u sintezi, skladištenju i oslobađanju tireoidnih hormona. Zajedno sa AntiTPO je nalaze povišena kod pacijenata sa Hašimoto tireoiditisom. Međutim, antiTPO At su visoko specifična za autoimune bolesti tireoideje, dok antiTG At nisu.

Koristi se zajedno sa ostalim analizama, kao promoć pri dijagnozi autoimunih tireoidnih bolesti , kao i za praćenje aktivnosti bolesti nakon tretmana karcinoma štitaste žlezde.

TSH receptorska antitela ( antiTSH R antitela, TRAb)

Referentne vrednosti za anti TSH R antitela < 1.75 IU/L

Prisustvo ovih antitela služi kao pomoć pri postavljanju dijagnoze Gravesove bolesti, kao i pri proceni efikasnosti terapije.

Dijagnoza poremećaja štitaste žlezde

Dijagnoza se ne postavlja na osnovu jedne analize. Potrebni su dodatni testovi kako bi se utvrdio uzrok abnormalnih rezultata.

Klinički pregled podrazumeva pipanje štitne žlezde, čime se može steći uvid u to da li je žlezda uvećana, kao i slušanje stetoskopom kod izraženih uvećanja.

Drugi i vrlo čest način dijagnoze poremećaja je metoda snimanja štitne žlezde:

  • ultrazvukom kako bi se ustanovilo da li postoji uvećanje štitne žlezde i prisustvo čvorića i cista,
  • nuklearna metoda snimanja koja se sprovodi pomoću vezivanja radioaktivnog joda u tkivu žlezde,
  • CT skener i magnetna rezonanca (MRI).

Još jedan metod dijagnoze koji se primenjuje u slučaju da se sumnja na pojavu malignih čvorića je biopsija štitne žlezde. Biopsija se obavlja se uz pomoć tanke igle koja se koristi za ispitivanje čvorića.

Ova metoda se sprovodi uz kontrolu ultrazvukom kada se tanka igla plasira direktno u čvorić nakon čega se jedan njegov deo izvlači i šalje na patohistološki pregled. Ova metoda je, ukoliko je stručno izvedena, generalno bezopasna i osim manjeg hematoma (koji se ponekad javlja) ne dovodi do većih komplikacija. Osim toga, metoda se smatra bolnom koliko i vađenje krvi iz vene.

Promene u ishrani

Svaka ćelija i tkivo u našem organizmu zavise od hormona koje proizvodi štitasta žlezda.

Ovi hormoni utiču na rast i sazrevanje, povećavaju bazalnu potrošnju kiseonika i stvaranje toplote, povećavaju sintezu proteina, povećavaju minutni volumen srca, ubrzavaju razgradnju masti i smanjuju njihovu količinu u telu.

Hormoni štitaste žlezde imaju ključnu ulogu u razvoju nervnog sistema, podstiču budnost, povećavaju osetljivost na različite stimuluse, utiču na osećaj gladi, pamćenje i sposobnost učenja, kao i na normalan emocionalni tonus.

Takođe, imaju važnu reproduktivnu ulogu kod muškarca i žena i na održavanje normalne trudnoće. Utiču na rast i razvoj mozga u fetalnom periodu i tokom prvih godina života. Nedostatak ovih hormona u periodu trudnoće može da dovede do mentalne zaostalosti deteta.

U mnogim delovima sveta pa i kod nas, koncentracija joda u zemlji je niska, što znači da joda nema u dovoljnoj meri ni u vodi ni u hrani. Uglavnom su to planinske oblasti.

Pravilna ishrana kod smanjene funkcije

Kod osoba sa smanjenom funkcijom štitne žlezde preporučuje se unos sledećih namirnica:

  • plava riba kao što su tunjevina, skuša, haringa, losos jer su bogate selenom i omega-3-masnim kiselinama,
  • morski plodovi i školjke,
  • integralni pirinač bogat selenom,
  • orašasti plodovi,
  • suncokretove semenke,
  • citrusno voće i banane,
  • jagode i šljive,
  • šargarepa i paprika,
  • maslinovo i riblje ulje,
  • zeleni čaj.

Zbog smanjene funkcije štitne žlezde i usporenog metabolizma, preporučljivo je povećati unos vode u organizam.

Glavni faktor koji utiče na pojavu i razvoj hipotireoidizma je stres, a najbolji način za njegovo smanjenje redovno upražnjavanje fizičkih aktivnosti koje podstiču aktivnost štitne žlezde i ubrzavaju metabolizam. Visok nivo kortizola dovodi do manjeg stvaranja hormona T3.

Pored autoimunog procesa i nedovoljan unos joda putem hrane može uzrokovati hipotireozu. Dejstvo nekih lekova i infektivne bolesti, kao što su fibrozna upala štitaste žlezde, hemohromatoza, sklerodermija, amiloidoza, mogu da uzrokuju hipotireozu.

Gluten iz žitarica se sve češće povezuje sa autoimunim bolestima štitne žlezde. Gluten može da dovede do migrene, umora i gojenja.

Pravilna ishrana kod povećane funkcije

Kod osoba sa povećanom funkcijom štitne žlezde preporučuje se povećan unos aminokiselina, proteina i kalcijuma. Takođe, preporučuju su:

  • integralne žitarice,
  • strumogeno povrće (kupus, kelj, karfiol, keleraba, spanać, brokoli), kao i pasulj i rotkvice,
  • začin kurkuma,
  • omega-3-masne kiseline,
  • vitamin C,
  • soja, ali u fermentisanom obliku kao soja sos, tofu, miso.

Osobama sa povećanom funkcijom štitne žlezde se ne preporučuje boravak na moru, sunčanje, izlaganje visokim temperaturama i aktivno bavljenje sportom, dok se sa druge strane preporučuje boravak na planini, umerena fizička aktivnost i izbegavanje stresnih situacija.

Unos veće količine kafe ima štetno dejstvo na pravilan rad štitne žlezde, jer kafa istovremeno poseduje stimulativni i strumogeni efekat na njenu aktivnost.

Naime, kafa podstiče stvaranje tireoidnih hormona što predstavlja problem u slučaju da je aktivnost štitne žlezde već povećana, dok sa druge strane, otežava apsorpciju joda iz krvotoka što predstavlja problem kad je aktivnost štitne žlezde smanjena.

Kod hiperfunkcije tiroidne žlezde koncentracija šećera u krvi je visoka, slično kao i kod dijabetičara.

Muskulatura creva je previše aktivna, usled čega dolazi do dijareje.

Vitamin C, vitamin E i kompleks B vitamina pozitivno deluju kod ubrzanog dejstva štitne žlezde, jer oni utiču na poboljšanje opšteg funkcionisanja štitne žlezde i takođe utiču na unapređenje imunog sistema.

Štitasta žlezda kod žena

Hipertireoza je zastupljenija kod žena i može da izazove poremećaj u ovulaciji, neredovan ciklus i teškoće pri začeću ili iznošenju trudnoće. Na problem sa lučenjem štitne žlezde mogu da ukažu nezdrav gubitak težine, slabost, razdražljivost, ubrzan rad srca.

Žene sa hipotireozom mogu da imaju povremeno i slabo menstrualno krvarenje. Pojedine se susreću i sa izostankom ciklusa. Nivo prolaktina, hormona koji stimuliše proizvodnju majčinog mleka nakon porodaja, može da zadrži ovulaciju.

Ukoliko se ne leči, stanje se pogoršava tokom trudnoće. Pored toga što utiče na fetus, može da dovede do dugoročnih problema sa štitnom žlezdom majke, a i kod novorodenčeta u toku života. Hipotireoza se leči hormonima koji funkcionišu identično onim koje proizvodi štitna žlezda. Terapijom se obično poboljšava ili normalizuje nepravilnost u menstrualnom ciklusu, odnosno abnormalnost spermatozoida i erektilna disfunkcija kod muškaraca. Na taj način im se vraća plodnost. Ukoliko hipotireoza proizilazi iz nedostatka joda, lekar će preporučiti suplemente joda kao dodatak ishrani.

mr. ph. medicinske biohemije Šarčević Tamara